Toliko toga sam pohranila na Dlanovima U žutoj zemlji Zvijezdama Kupinama Kovčeg prepun puzavica Pero od slame Medovinu Bijelu imelu Tek da neko ne pomisli Da osim pjesme nemam ništa Pomislio sam da vrijeme nije samo rijeka,koja se neprestano izliva iz korita,tako da covjek mora da bjezi,
dok ona plavi sve iza njegovih ledja,da ne mora da bjezi u buducnost,praznih ruku,bez icega,dok mu rijeka brise tragove sa svakim korakom,neprestano,
kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo nasa beznadezna uskladjenost ,umor cula,nestvarna snaga sjecanja i navika,koja nas stiti ,vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru,izbaceni talasima na obalu jos jednog nepoznatog daha. Nepovezana,pohabana sjecanja,koja vise ne prave razliku izmedju svijeta kroz koji smo usput prosli i sjenki koje je on bacio na izbusenu vjetrovitu glavu,
dok smo bjezali naprijed ,sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo posljednji put ,jer ne razumijemo to nepoznato sto nam ide u susret,i rijeci kojima cemo ga nazvati ,
ipak ce biti beznadezno neadekvatne,i tako bjezimo od razaranja vremena,unazad, dok ne postanemo nista drugo do prica koja govori o svemu sto smo propustili.
