12/09/2026
Kuhinja, aparat, kafa besplatna godinama.
I šećer i mlijeko i šolje i kašičice. Nema da fali.
Nekoliko ljudi ostavlja šolje danima, ostali peru za njima. Znamo i koji ostavljaju, znamo i koji peru.
Poslije nekoliko opomena upućenih svima, uprava zatvori kuhinju.
Bez kafe ostanu oni koji su prali šolje.
Ostali odu preko p**a i popiju je tamo. Da, još i kritikuju nemoguće uslove rada i kako im je oteta kafa na koju su imali pravo.
Kafa je jeftina, relativno.
Kašnjenja, greške, nepažnja - to je skupo.
Šta god se desi, ne zna se kako je došlo do toga ili ko je to izazvao.
Ako se i zna, taj neko slegne ramenima, kaže: neću više nikad, obećajem. I sutra opet nastavi po starom.
I onda zbog tih par pojedinaca, cijeli tim postane grupa ljudi koja ne preuzima odgovornost.
Nije fer. I nije tačno.
Odgovornost nikada nije bila predmet preuzimanja. Očekivala se prešutno, jer to se podrazumijeva.
Nekome da, a nekome ne. Iz različitih razloga, u koje sada nećemo ulaziti.
Suština je da je u svemu tome nema - dispcipline.
Što ću ih disciplinovati, odrasli su ljudi. Tako je, i evo nas tu gdje jesmo sa brdom prljavih šolja od kafe.
Stvar je, u principu, vrlo jednostavna.
Postavite pravila - šta može, šta ne može. Kako se ponašate, kako se ne ponašate.
Postavite i šta se dešava sa onima koji ne poštuju pravila - prvi, drugi, treći....deseti put.
Poštujete pravila, primjenjujete ih jednako prema svima. Reagujete kada se prekrše.
I to je to - eto discipline, eto odgovornosti.
Trajaće, ali ne smijete odustati - jer ako samo jednom odustanete ili nekome progledate kroz prste - tu je kraj.