01/03/2015
Moj život sa psihičkim bolesnikom
O psihičkim problemima nisam mnogo znao jer nikad nisam imao takvih problema. Međutim, živio sam sa takvom osobom pa sam morao da učim. Sve ono što sama teorija kaže je dovoljno sumorno, ali gledati takav slučaj je nešto puno gore. Naša porodica je bila kao i svaka druga, do nekih par godina unazad. Srednju školu sam završio u drugom gradu, od kuće, tako da sam sa svojima povremeno bio. Posljednje dvije godine srednje škole su postajale teške, odlazak kući mi je padao sve teže, nego odvojenost od onih koje volim. Mati je i sama počela govoriti da nije kao prije, da otac postaje čudan i odvojen od ostalih te da se plaši za njegovo stanje.
Moj otac je bio čovjek koji je tri godine proveo u ratu. Taj period je načinio od njega sasvim drugu osobu. Poslije ratnih dešavanja taj čovjek je i dalje bio radno sposoban, zdrav i prilično mlad, imao je skoro četrdeset kada je rat završio. Ali, nakon par godina je postao nepodnošljiv. U početku smo svi mislili da to dolazi sa godinama, ponekad je i sam priznavao greške i izvinjavao se, pričajući kako nije baš dobar, kako godine čine svoje. Nakon toga je počeo da ima problema sa srcem, sve češće je odlazio ljekaru, a onda su ga uputili na psihijatriju. Tu mu je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj. Uglavnom, on nam je ukratko rekao kako je to sve posljedica rata i kako je dobio lijekove nakon kojih će sve biti u redu. To se nažalost nikad nije ostvarilo, on nikad nije postao osoba kakvom je želio biti i kakvim smo ga mi zamišljali. Lijekove je pio, ali očito da nije bilo nekog posebnog efekta.
Po završetku srednje škole vratio sam se kući, upisao fakultet i putovao svakog dana na predavanja. To mi nije bio problem pošto fakultet nije bio daleko. Ali je problem bio u našoj porodici. Sve češće smo se svađali i prepirali. Ponekad bi se ozbiljno raspravljali i ne bi se obraćali jedan drugom danima. Oko najmanje sitnice imao je mišljenje potpuno različito od mog. Često sam popustao, ali bi i onda postojao neki drugi problem. Na kraju sam shvatio da nema koristi od toga, da trebam sa njim lijepo i smireno jer očito ima psihički problem. Onda sam odlučio da se neću uopšte sa njim prepirati, već neka sve bude po njegovom, ma koliko to bizarno ponekad znalo biti.
I taj stav nije bio dovoljan. On se odao alkoholu i lošim ljudima. Kasnije sam razumio alkohol jer vjerovatno nije bilo nečeg drugog što ga može odvratiti od ostalih problema. Odlazio bi ujutro i vraćao se u predvečerje, pijan i ljut na sve i svakog. Nisam ga se plašio, nimalo, ali mi je bilo neizmjerno žao. Mati mu je često prigovarala za to. Ja nisam, jer sam znao da kada nije pijan, u glavi mu dolaze još gore ideje i misli. Nakon nekog vremena počeo je da navečer ustaje i mučila ga nesanica. Uglavnom se tad moglo razgovarati s njim, tada bi bio smiren, ali ja bih više rekao da i sam nije želio da spava. U snu bi se budio, znojan i izmučen, više kao da je radio, nego odmarao. Zato je često navečer sjedio pored TV-a i dokasno gledao filmove iako ga nisu zanimali. Smijao se sve manje. Pošto mu ja nisam prigovarao više za njegove postupke, sa mnom je počeo više da komunicira, nego sa majkom. Vjerovatno je i sam razumio zašto ja šutim i stoga cijenio moju brigu.
S godinama je počeo da svaki dan pije, uglavnom sam i bez nekog posebnog društva. Padao je u depresije i ponekad šutao po cijele dane, a onda opet počeo da se vraća, razgovarao sa nama i opet postajao ljut i neraspoložen. Sve rijeđe se moglo razabrati kada je raspoložen, a kada nije, jer se mijenjao u sekundi. Izlazio je sve manje, zanemarivao rodbinu i prijatelje. Na neslaganje sa njegovim odlukama bi prijetio da će se ubiti ili zapaliti kuću. Takve prijetnje su bivale sve češće.
Zadnju godinu dana je već bio teško bolestan, stanje se pogoršavalo. Kako psihičko zdravlje otkazuje, tako je i fizički postajao usporen. Te godine je par p**a ležao u bolnici, gotovo uvijek na različitim odjelima. Ja sam ga redovno posjećivao i mogu reći gotovo svakim danom da je venuo polako. Nije imao redovan apetit, nekada nije jeo danima, a onda odjednom pojeo količinu hranu dovoljnu za dva dana. Navečer sam ga često čuo gdje hoda po kući. Sa mnom je razgovarao, sve češće, ali nije više bio agresivan. Sada je uglavnom pričao o budućnosti, savjetovao me. To mi je teško padalo jer nisam znao čemu povod takvim razgovorima. Imao sam osjećaj da zna nešto što mi ne znamo. Postojala je druga stvar koja me više brinula. To su bili odlazci u bolnicu. Nije htio da mi idemo s njim, pogotovo psihijatru. Mi smo inzistirali na tome, ali on to nije nikada želio. O samim razgovorima sa psihijatrom nije puno govorio. Uglavnom bi rekao da će sve biti u redu. A ja sam znao da neće.
Otac nas je napustio jedne proljetne večeri, od jetre, imao je unutarnje krvarenje koje se nije moglo zaustaviti. Jetra je bila slaba pa organizam nije mogao da se izbori protiv toga. Bilo mi je teško, sada sam znao razlog naših razgovora u posljednjih godinu dana. Nekoliko dana kasnije, našao sam dokumente koje je krio od nas, nalaze i komentare ljekara. Pronašao sam analizu psihijatra. Pisalo je: „Pacijent se žali na suicidalne misli, nesanicu, halucinacije, noćne more, nastupe bijesa, socijalnu izoliranost, tjeskobu, depresiju, napetost...“ Tada sam počeo da razumijem šta je sve skrivao . Iako sam nastojao da uradim što više za njega, shvatio sam da je on više radio za nas. Svoju bolest je krio što je više moguće, nije govorio o tome, nije htio da ga ispitujemo, već je okretao razgovore i savjetovao nas. Bio je svjestan da nikada neće biti isti.
