18/11/2022
- Laku noć ujko, volim te puno!- rekla mi je i brzo zatvorila vrata od auta da se ne smrzne od ovog ludog vjetra.
Pokucao sam još jednom kroz prozor, napravio srce šakama i uzvratio istom emocijom.
- Voli ujko najviše, laku noć!- još brže odgovorih i otrčah u kuću da ugrijem šake kojima srce maločas napravih.
Je li puhao ovako lud vjetar prije 28 godina pojma nemam, ali sam siguran da su se i u najtoplijim kućama mnoge duše tad smrznule.
Od ljudi.
Zbog ljudi.
...
Živiš i praviš mjesta u životu ljudima.
Da ti se uvuku pod kožu, da se naviknete jedni na druge, da imate kome reći dobro jutro i laku noć, da imate kome naložiti vatru da mu se ruke ugriju.
I umjesto ljudi, pod kožu vam se uvuče zima, strah, smrt.
A u vama nikad više života.
..
Za nikad izgovoreno dobro jutro.
Za nikad izgovoreno laku noć.
Za sve šume i drva koja nikad niste i nećete naložiti.
Za sve ruke koje niste uspjeli ugrijati.
Za sav ludi vjetar koji ste prespavali.
Za škole, bolnice, hodnike, crkve, adrese koje niste i nikad nećete posjetiti.
Za sva četiri godišnja doba.
Nove cipele u blatu isprljane.
Stare košulje na vjetru osušene.
Za rođendane i imendane.
Nikad kupljene stanove, podignute kredite, u zrak na promociji kape bačene, za razbijene čaše u kafani, krštenja i vjenčanja, odlaske i dolaske.
Za sastanke i rastanke.
Pitu od jabuka, rakiju od kruške.
Kremu za ruke i tablete za pritisak.
Hvala vam.
Jer, možda nema vas, ali sve dok je nas, nikakav vjetar i zima ma koliko god jaki bili ne mogu se uvući pod kožu poput uspomene na sve vas.
Na jedan grad.
I jednu adresu.
Na život.
Na Vukovar.
Na one koje nema.
A u njima nikad više života.
Josip Milanović / Piso J, 2019.