10/09/2026
Zašto mi 73.10 nije sjeo??
Ovih dana često me zovu ratari, stočari, voćari i drugi poljoprivrednici. Pitanje je uglavnom isto:
„Hoćemo li se javiti na 73.10.? Trebam obnoviti mehanizaciju, kupiti novi stroj, priključke...“
I baš zbog tih razgovora moram priznati – ovaj 73.10. mi nije baš sjeo.
Ne zato što mislim da je natječaj loš. Za gospodarstva koja planiraju gradnju ili rekonstrukciju objekata, ulaganje u štale, skladišta, plastenike, opremanje ili ozbiljnije povećanje proizvodnih kapaciteta, ovo može biti odlična prilika.
Ali ima jako puno poljoprivrednika kojima to jednostavno ne treba.
Njima treba obnoviti dotrajalu mehanizaciju, zamijeniti stroj koji više ne može odraditi sezonu ili nabaviti opremu i priključke koji im nedostaju za svakodnevni rad.
I tu nastaje problem.
Umjesto da krenemo od pitanja „Što ovom gospodarstvu stvarno treba?“, vrlo lako završimo na pitanju „Što još možemo staviti u projekt da zadovoljimo uvjete i skupimo dovoljno bodova?“
A svako takvo dodatno ulaganje znači i vlastiti novac poljoprivrednika, dodatne troškove i obveze – često za nešto što mu u tom trenutku možda uopće nije potrebno.
Nekome je razvoj nova štala ili skladište. Nekome povećanje proizvodnje. A nekome je najveći razvojni korak zamijeniti dotrajalu mehanizaciju s kojom radi i od koje živi.
Posebna priča su ratari. Iako je 73.10. intervencija za ulaganja u primarnu poljoprivrednu proizvodnju, ovaj konkretni krug za sektor ratarstva nije otvoren.
Zato 73.10. nije loš natječaj. Samo nije natječaj za svakoga.
Voljela bih da ubuduće imamo više prilika koje će prepoznati različite potrebe naših gospodarstava, bez toga da poljoprivrednik mora smišljati što mu još „treba“ samo da bi se uklopio u natječaj.
Manje prilagođavanja poljoprivrednika natječaju, a malo više prilagođavanja natječaja stvarnom poljoprivredniku.
