03/09/2026
[𝐕𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐢 𝐢 𝐧𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐢 𝐭𝐢𝐦𝐨𝐯𝐢, 𝐁𝐫𝐚𝐜̌ – 𝐓𝐚𝐭𝐚, 𝐤𝐜́𝐢 & 𝐞𝐤𝐢𝐩𝐚]
Danas upoznajemo 𝐍𝐢𝐤𝐬̌𝐮, 𝐯𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐚 𝐫𝐞𝐬𝐭𝐨𝐫𝐚𝐧𝐚 𝐮 𝐀𝐦𝐢𝐧𝐞𝐬𝐬 𝐕𝐢𝐯𝐚𝐥 𝐕𝐞𝐥𝐚𝐫𝐢𝐬 𝐑𝐞𝐬𝐨𝐫𝐭𝐮, i njegovu 𝐳𝐚𝐦𝐣𝐞𝐧𝐢𝐜𝐮 𝐈𝐫𝐦𝐮. No njih dvoje ne povezuje samo posao – Nikša i Irma su otac i kći.
💬„Nekad je dovoljan samo jedan pogled da znamo šta triba napravit.“
Možda upravo ta Irmina rečenica najbolje opisuje njihovu priču. Jer ovo jest priča o 𝐯𝐨𝐝𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐮 𝐢 𝐧𝐣𝐞𝐠𝐨𝐯𝐮 𝐭𝐢𝐦𝐮, ali istovremeno je i priča 𝐨 𝐨𝐜𝐮 𝐢 𝐤𝐜́𝐞𝐫𝐢. O 20 godina provedenih na istom radnom mjestu. O prvim sezonama sa 16 godina, velikim ljetnim gužvama, gostima koji se vraćaju iz godine u godinu i kolegama koji su s vremenom postali mnogo više od kolega. Zapravo – postali su familija.
Nikšina priča u Velarisu traje već 20 godina, a svih tih 20 godina proveo je na istoj poziciji – kao voditelj restorana. 💬„Valjda to nešto govori.“ 😄
A kada ga pitate što ga i nakon toliko godina najviše veseli u poslu, odgovor nema mnogo veze s titulama, brojkama ili sezonama. Ima veze s ljudima.
💬„Najviše me veseli kad vidin da je gost zadovoljan i kad se vraća. Kad nakon svih ovih godina poznaješ goste koji ti dolaze iz sezone u sezonu, znaš da radiš nešto kako triba.“
A onda je u tu priču, još kao šesnaestogodišnjakinja, ušla Irma. Njegova kći.
💬„Počela san radit sezone već sa svojih 16 godina. Otac me odma' uprega i nije bilo puno razmišljanja.“ 😄
Prvi posao bio joj je na Beach Baru.
💬„Kad bi krenila gužva, bilo je svega, ali meni je to bilo dobro iskustvo. Odmah san naučila da nema posla koji je ispod tebe i da se sve može naučit ako imaš volje.“
Ono što je počelo kao sezonski posao s vremenom je postalo njezina profesija. I mnogo više od toga.
💬„Krenila san sa 16 godina, od pranja čaša na šanku, a danas mogu reć da san kroz ovaj posao odrasla i izgradila se i poslovno i kao osoba.“
A uz nju je cijelo vrijeme bio tata. I šef. 😄
💬„Najveći oslonac mi je bija moj otac, koji mi je oduvik bija i šef. Uz njega san rasla, učila i skupljala iskustvo od samog početka.“
Danas je Irma njegova zamjenica pa smo ih, naravno, morali pitati – 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐳𝐚𝐩𝐫𝐚𝐯𝐨 𝐫𝐚𝐝𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨 𝐤𝐚𝐨 𝐨𝐭𝐚𝐜 𝐢 𝐤𝐜́𝐢?
💬„Lipo je, imamo dobar odnos i na poslu i doma“, kaže Nikša.
💬„Lipo, uvik imaš nekoga na koga se možeš oslonit“, dodaje Irma.
𝐀 𝐭𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐬𝐭𝐫𝐨𝐳̌𝐢?
💬„Ja bi reka da sam više zahtjevan nego strog“, kaže Nikša. 😄
Irma ipak ima svoje viđenje:
💬„Tata je pravedan, ali zna kad triba stisnit.“ 😄
𝐀 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐬𝐥𝐚𝐳̌𝐮?
💬„Naravno, ali uvik razgovorom dođemo do najboljeg rješenja“, kaže Nikša.
💬„Je, nekad ja popustim, nekad tata.“ 😄
I dok je Irma od njega naučila „odgovornost i kako ostat smiren kad je gužva“, Nikša kaže da je i on od nje naučio nešto važno: „Da se uvik može nešto novo naučit.“
Možda se upravo u tome najbolje vidi njihov odnos.
Ovo nije samo priča o ocu koji svoje znanje i iskustvo prenosi na kćer. Ovo je priča o dvoje ljudi koji i nakon svih ovih godina uče jedno od drugoga, oslanjaju se jedno na drugo i zajedno rastu.
A taj se odnos prirodno prenio i 𝐧𝐚 𝐨𝐬𝐭𝐚𝐭𝐚𝐤 𝐞𝐤𝐢𝐩𝐞.
Jer kada Nikšu i Irmu pitate 𝐬̌𝐭𝐨 𝐜̌𝐢𝐧𝐢 𝐝𝐨𝐛𝐚𝐫 𝐭𝐢𝐦, njihovi su odgovori vrlo jednostavni.
💬„Poštovanje, razgovor i razumijevanje. Moraš znat kad triba bit šef, a kad triba bit čovik. I moraš prvi pokazat kako se radi“, kaže Nikša.
Irma svoj tim opisuje ovako:
💬„Naš tim je stvarno šarolik, svatko ima svoj karakter, ali kad triba, svi dišemo ka jedan.“
𝐀 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐤𝐫𝐞𝐧𝐞 𝐩𝐫𝐚𝐯𝐚 𝐥𝐣𝐞𝐭𝐧𝐚 𝐠𝐮𝐳̌𝐯𝐚?
Tada, kažu, nema puno filozofije. 😄
💬„Onda nema puno priče – svatko zna svoj posal i samo se gura. Najviše nas drži to šta znamo da smo zajedno i da niko neće ostat sam.“
Nikša se slaže:
💬„Gužva je gužva, tu nema filozofije. 😄 Svatko zna svoj dio posla, a ako negdi zapne, uskačemo jedni drugima.“
Upravo se u tim trenucima najbolje vidi sve ono što gost možda nikada neće primijetiti.
Iza svakog posluženog stola, osmijeha i večeri koja gostu izgleda jednostavno i bezbrižno stoje organizacija, dogovori, brzina, međusobno pomaganje i bezbroj malih stvari koje ekipa svakodnevno mora uskladiti.
Kako kaže Irma:
💬„Kad sve funkcionira kako triba, znači da je ekipa odradila svoj dio.“
𝐀 𝐤𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐨 𝐞𝐤𝐢𝐩𝐚, možda je najbolje pitati upravo ljude koji su njezin dio.
𝐙𝐚 𝐍𝐢𝐤𝐬̌𝐮 kažu da je „strog, ali pravedan“, „iskusan i smiren“ te „pravi gospodin stare škole ugostiteljstva“ – čovjek na kojeg se uvijek mogu osloniti.
𝐙𝐚 𝐈𝐫𝐦𝐮 kažu da je pristupačna, pozitivna i pravedna, da je uvijek spremna pomoći, a neki je opisuju i kao „majčinski nastrojenu prema radnicima“.
No najljepši odgovori dolaze kada ih pitate kako se uz njih osjećaju.
💬„Od samog početka su nas Nikša i Irma prihvatili kao ljude, a ne kao brojeve u nekom nizu.“
💬„Imamo ekipu koja se drži zajedno. Posla ima puno, pogotovo liti, ali kad znaš da možeš računat na ljude oko sebe, sve je lakše.“
💬„Najviše cijenim to što imaju razumijevanja za radnike, cijene trud i uvijek se može normalno razgovarati s njima.“
A možda najjednostavnije od svega:
💬„Uz njih se osjećam kao dio obitelji.“
Zato nije ni čudno što na pitanje „𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐛𝐢𝐬𝐭𝐞 𝐣𝐞𝐝𝐧𝐨𝐦 𝐫𝐢𝐣𝐞𝐜̌𝐣𝐮 𝐨𝐩𝐢𝐬𝐚𝐥𝐢 𝐬𝐯𝐨𝐣 𝐭𝐢𝐦?“ stižu odgovori koji govore sami za sebe:
„Obitelj.“ ❤️
„Najbolji.“
„Složni.”
„Ekipa.“
„Familijaran.“
I ta toplina ne ostaje samo među ljudima koji ovdje rade. 𝐎𝐬𝐣𝐞𝐭𝐞 𝐣𝐞 𝐢 𝐠𝐨𝐬𝐭𝐢.
Irma želi da gost već pri prvom kontaktu osjeti „da je doša na misto di će ga ljudi stvarno vidit, a ne samo poslužit“.
Nikša želi jednostavno – da se osjeti dobrodošlo.
A oboje se slažu oko najboljeg znaka da su svoj posao napravili kako treba: Kada se gost vrati.
💬„Najdraže mi je kad gost kaže da se kod nas osjeća kao doma“, kaže Irma.
💬„Kad gost kaže da se kod nas osjeća ka doma i da se zbog ljudi vraća iz godine u godinu. Takve stvari čoviku ostanu“, kaže Nikša.
Ponekad je za stvaranje tog osjećaja potrebno vrlo malo.
Zapamtiti ime. Sjetiti se što gost pije. Primijetiti što voli. Uputiti lijepu riječ. Nasmiješiti se.
Ili, kako Irma kaže:
💬„Pamtit gosta. Kad se vrati, a ti se sitiš šta voli, šta je pija ili kako se zove – ljudi to jako cijene.“
Jer ugostiteljstvo je na kraju prije svega – 𝐫𝐚𝐝 𝐬 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐢𝐦𝐚.
Možda je upravo zato, nakon svih ovih godina, teško odvojiti posao od života.
Irma kaže:
💬„Velaris je puno više od mog radnog mista – to je dio mog života, mog odrastanja i mog identiteta.“
A Nikša:
💬„Velaris je dio mog života i misto u kojem sam kroz godine radio, učio i stvarao ljude oko sebe – i poslovno i ljudski.“
On je ovdje već 20 godina. Ona je počela sa 16, perući čaše na šanku. Danas zajedno vode ekipu u kojoj je, kako sami kažu, ponekad dovoljan samo jedan pogled.
I kada poslušate njih dvoje, ali i ljude koji svakodnevno rade uz njih, kroz cijelu se priču provlače iste riječi:
𝐩𝐨𝐬̌𝐭𝐨𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞, 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐞𝐧𝐣𝐞, 𝐨𝐝𝐠𝐨𝐯𝐨𝐫𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐨𝐬𝐦𝐢𝐣𝐞𝐡, 𝐩𝐨𝐦𝐨𝐜́, 𝐥𝐣𝐮𝐝𝐬𝐤𝐨𝐬𝐭, 𝐞𝐤𝐢𝐩𝐚.
A možda je najvažnija lekcija cijele priče upravo ona Nikšina:
💬„𝐌𝐨𝐫𝐚𝐬̌ 𝐳𝐧𝐚𝐭 𝐤𝐚𝐝 𝐭𝐫𝐢𝐛𝐚 𝐛𝐢𝐭 𝐬̌𝐞𝐟, 𝐚 𝐤𝐚𝐝 𝐭𝐫𝐢𝐛𝐚 𝐛𝐢𝐭 𝐜̌𝐨𝐯𝐢𝐤.“
Jer posao se može naučiti.
Može se naučiti nositi tacnu.
Može se naučiti organizirati restoran.
Može se naučiti ostati smiren kada krene gužva.
Može se naučiti „čitati“ gosta.
Ali ono zbog čega se ljudi vraćaju – i gosti i kolege – ipak se ne može naučiti iz priručnika.
To se gradi.
Godinama.
Sezonu po sezonu.
Od čovjeka do čovjeka.
Od jednog „𝐣𝐚 𝐜́𝐮“ kada negdje zapne.
Od jednog pogleda kada nema vremena za puno riječi.
Od oca prema kćeri i od kćeri prema ocu.
Od kolege prema kolegi.
Od domaćina prema gostu.
Sve dok jednog dana ne shvatiš da to više nije samo radno mjesto.
Jer neke kolege s vremenom postanu prijatelji.
Neki timovi postanu familija.
A neka radna mista – postanu doma.
𝐕𝐞𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐡𝐯𝐚𝐥𝐚 𝐍𝐢𝐤𝐬̌𝐢 𝐢 𝐈𝐫𝐦𝐢 što su nam otvorili vrata svoje priče i pokazali kako izgleda kada se iskustvo, povjerenje i ljubav prema poslu prenose s jedne generacije na drugu.
𝐀 𝐯𝐞𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐡𝐯𝐚𝐥𝐚 𝐢 𝐜𝐢𝐣𝐞𝐥𝐨𝐣 𝐧𝐣𝐢𝐡𝐨𝐯𝐨𝐣 𝐞𝐤𝐢𝐩𝐢 – Dženisu, Katarini, Martini, Meliti, Ajdinu, Branki i Nemanji – što su nam svojim riječima pokazali što znači imati ljude na koje se možeš osloniti, posebno onda kada je najpotrebnije.