AMAVI

Savjetovanje i edukacija
Individualno / Grupe
Uživo / Online

02/10/2026

Što se dogodi kada se život promijeni na način koji nismo birali?

Na radionici s članovima Udruge Invalidskog društva Ilco Rijeka razgovarali smo o životu sa stomom – o sigurnosti, kontroli, prilagodbi i onome što se događa kada se granice našeg poznatog svijeta promijene.

Zona komfora često se prikazuje kao mjesto iz kojeg trebamo izaći kako bismo rasli.

No, što ako je ono što nazivamo zonom komfora zapravo način na koji se pokušavamo zaštititi?

Strategije koje nam pomažu da se osjećamo sigurnije u jednom trenutku mogu postati ograničavajuće u drugom.

Zato smo istraživali:
Što nam daje osjećaj sigurnosti?
Kada nam oprez pomaže, a kada nas počinje ograničavati?
Što nam treba da bismo se mogli pomaknuti – i mora li taj pomak uvijek značiti izlazak iz zone komfora?

Jer prilagodba nije pravocrtna.

Možemo misliti da smo nešto već prošli, a onda se pojavi nova situacija i ponovno donese nesigurnost.

To ne znači da smo se vratili na početak. Možda samo učimo kako biti u novim okolnostima.

Zato cilj ne mora nužno biti izaći iz zone komfora,
već upoznati vlastitu zonu sigurnosti, razumjeti što nam ona daje i primijetiti kada nam više ne služi na isti način.

Hvala članovima Udruge ILCO Rijeka na otvorenosti, povjerenju i dijeljenju različitih iskustava koje je pokazalo koliko različiti mogu biti putevi prilagodbe.

23/09/2026

Većinom o izgubljenosti govorimo kao o posljedici toga da nešto u životu nije posloženo.

Ali što kada se izgubljenost pojavi onda kada je, barem izvana, sve na svom mjestu?

Što kada ostvarimo cilj koji smo cijelo vrijeme „ganjali”?

Položili sve ispite.
Dobili promaknuće.
Osvojili prvenstvo.
Kupili stan.
Udali se. Oženili se.

Ili ostvarili nešto sasvim drugo što smo dugo željeli.

Lovili smo „to nešto”.

Sav trud, rad, umor i odricanje imali su smisla jer su vodili prema tome.

Kad to postignem, onda je to to.
Onda ću biti sretan/na.
Onda ću napokon moći odahnuti.

I onda to postignemo.

Osjetimo ponos.
Olakšanje.
Radost.

Onaj neki osjećaj koji nam govori:
„Uspio/la sam.”

No ponekad se, negdje iza svega toga, pojavi još nešto.

Praznina.

I onda se pitamo:

Što dalje?

Kako sada ispuniti dane kada više nemamo ono prema čemu smo sve usmjeravali?

Što mi je važno kada više ne jurim?

Što želim kada ne moram sve podrediti jednom cilju?

Možda upravo tada ponovno počinjemo upoznavati sebe.

Ne onoga sebe koji nešto treba postići.

Ne onoga sebe koji mora biti uspješan, vrijedan, učinkovit.

Nego sebe koji ostaje kada na trenutak maknemo sve ono što moramo.

Jer pronalazak sebe nije nešto što se dogodi jednom i zauvijek.

Mijenjamo se.

Mijenjaju se naše okolnosti, odnosi, potrebe i ono što nam je važno.

I ponekad se upravo u toj promjeni izgubimo.

Nerijetko takav proces podrazumijeva ostati uz nelagodu koja se pojavi kada više nemamo cilj iza kojeg možemo sakriti sve ono drugo.

I tada se možda prvi put pitamo:

Što ja zapravo želim?

Ne što bih trebao/la.
Ne što se od mene očekuje.
Ne što bi bilo najbolje.

Nego — što je moje?

Proces psihoterapije može biti prostor u kojem zajedno istražujemo upravo ta pitanja i ono što se iza njih otvara.

Jer možda nije problem u tome što smo se izgubili.

Možda smo samo došli do mjesta na kojem više ne možemo nastaviti putem kojim smo dosad išli.

Manje izgubljen/a.
Više svoj/a.

09/09/2026

Često emocije doživljavamo kao nešto što treba kontrolirati.

Ljutnju treba smiriti.
Tugu treba preboljeti.
Strah treba pobijediti.
Zavist je nešto čega se trebamo sramiti.

Ali emocije nisu tu da bi nam otežale život.
One nam nešto poručuju.

Zato je važno zastati i promotriti:

Što se u meni događa?
Što mi ova emocija govori?
Što mi je važno?

Ponekad iza ljutnje stoji povrijeđenost.
Iza tuge gubitak nečega što nam je bilo važno.
Iza straha potreba za sigurnošću.

A ponekad nećemo odmah znati odgovor.

I to je u redu.

Možemo početi upravo od toga da emociju ne pokušamo odmah promijeniti — nego da je pokušamo “čuti”.

02/09/2026

Ponekad u promjenu krećemo s popisom onoga što želimo drugačije.

Želim biti manje...
Želim biti više...
Ne želim više...

I tako se fokusiramo na osobu kakva želimo postati.

No, prije nego što osmislimo sliku osobe kakva želimo postati, važno je zapitati se:

Tko sam ja sada?

Jer prije nego što krenemo mijenjati svoj život, moramo upoznati mjesto s kojeg krećemo.

A to mjesto smo mi sami.

Željeti se promijeniti ponekad je lakše nego prihvatiti sebe.

Lakše je vidjeti ono što želimo drugačije.
Ono što želimo popraviti.
Ono što bismo najradije ostavili iza sebe.

Ali što se događa kada zastanemo i pogledamo sebe upravo takve kakvi jesmo?

Sa svojim manama i nesavršenostima.
Lošim odlukama.
Riječima koje smo izrekli, a nismo mislili.
Postupcima kojima smo povrijedili druge,
a i sebe.
Sa svim svojim slabostima i padovima.

Iako je za promjenu važna odluka da želimo biti drugačiji, da želimo drugačije, istinska promjena počinje upravo onda kada se prestanemo boriti protiv onoga što trenutno jesmo.

Jer tek kada možemo reći:

„Ovo sam ja.”

i prestati se skrivati čak i od samih sebe, otvara se prostor za pitanje:

„A što želim dalje?”

Prihvaćanje ne znači odustajanje od promjene,
već je upravo ono mjesto s kojeg promjena može početi.

26/08/2026

Svaka osoba dolazi sa svojim potrebama.

Nekome treba prostor samo za sebe.
Nekome prostor za odnos koji dijeli s partnerom/icom.
Nekome je važna grupa i iskustvo da nije sam/a u onome kroz što prolazi.

Zato u AMAVI možeš odabrati način rada koji ti u ovom trenutku najviše odgovara — individualno, u paru ili grupi, uživo ili online.

I ne moraš unaprijed znati što ti treba.

Možemo krenuti od razgovora.
Od prvog susreta.
Pa zajedno vidjeti što ti odgovara.

31/07/2026

Osjećam se preplavljeno.

U glavi mi je bujica misli. Isprepliću se doživljaji iz tekućeg dana s onim od prethodnog, planovi, želje i obaveze.

Treba mi prostor za ništa,
za prazninu.

Teško se fokusirati.
Nedostaje mi jasnoće.
Prostora za neopterećeni udah.

Udah.
Izdah.

Dolazi vikend i planiranje odmora.

Pitam se, zar i odmor moram planirati?

Dok puštam tu misao da prođe kako je i došla, shvaćam da moram odabrati.
Ponovno.

Čini mi se da je svakim danom broj odluka koje moram donijeti sve veći pa mi čak i odluke o provođenju slobodnog vremena djeluje opterećujuće, vezujuće.

Osjećam kao da mi svaka odluka sužava prostor.

Želim spontanost.
Da, spontanost.

No, onda mi vikend prođe i dođe frustracija.

Jer nisam stigla sve što sam željela.
Jer sam mogla bolje organizirati vrijeme.
Jer sam mogla „stići više“.

Ali je li to zaista poanta?

Zar i u slobodno vrijeme moramo nešto postići?

Kao da smo i odmor pretvorili u još jednu stavku na popisu obaveza.

Šetnja. ✔️
Kava s prijateljima. ✔️
Trening. ✔️
Odmor. ✔️
Pa možemo natrag "pravim" obavezama.

Pitam se...

Kada si se posljednji put odmorio/la bez razmišljanja o onome što slijedi nakon odmora?

Bez osjećaja da bi i taj trenutak trebao biti iskorišten "kako treba".

Možda pravi odmor ne počinje onda kada imamo više slobodnog vremena.

Možda počinje onda kada si dopustimo da ne moramo ništa postići.

Samo biti.

Ovdje.

Sada.

I poslušati što je našem tijelu i našem umu u ovom trenutku doista potrebno.

28/07/2026

U naslovu ovog posta napisala sam:
"Što je ‘normalno’ u psihoterapiji?"
No, pitam se — što je uopće "normalno"?

Možda bi ispravnije bilo reći:
sve ono s čim dolaziš na susret dobrodošlo je u našem zajedničkom radu.

Trema.
Šutnja.
Pitanja.
Emocije.
Trenuci kada ne znamo što reći.

Ne postoji jedan "ispravan način" kako biti u terapiji.

Svaka osoba dolazi sa svojom pričom, svojim tempom i svojim načinom.
Zato će i svaki terapijski odnos izgledati drugačije.

Ne postoji jedan obrazac koji odgovara svima.

Postoji odnos koji zajedno stvaramo.
I u tom odnosu ćemo pronaći -
tvoj način.

23/07/2026

Zašto je odnos toliko važan u psihoterapiji?

Jer psihoterapija nije samo razgovor.
Nije samo tehnika.
Nije samo pronalaženje odgovora.

Ona se događa kroz odnos.

Kroz odnos u kojem se polako stvara prostor da pokažemo i ono što inače skrivamo.
Emocije koje smo dugo nosili.
Potrebe koje možda nikada nisu bile izgovorene.
Strahove koje smo naučili držati za sebe.

Kada se osjećamo dovoljno sigurno, možemo početi upoznavati dijelove sebe koje smo možda dugo izbjegavali.

U psihoterapiji nije važno samo što govorimo, već i kako se osjećamo dok smo viđeni, saslušani i prihvaćeni.

Jer ponekad upravo iskustvo drugačijeg odnosa postane početak drugačijeg odnosa prema sebi.

21/07/2026

AMAVI od početka poziva na susret.
Zato je došlo vrijeme da upoznaš i osobu koja stoji iza tog prostora.

Ono što me dovelo do ovog rada nije bila samo edukacija, već duboka želja da budem tu za osobu pored mene — kroz odnos sukreirajući siguran prostor za promjenu i procese koji do nje vode.

16/07/2026

Možda smo naučili vjerovati da je predah nešto što moramo zaslužiti.

No, nerjetko je on upravo ono što nam je potrebno da bi uopće nastavili.

Address

Rijeka
51000

Website

https://www.instagram.com/amavi.savjetovanje/

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when AMAVI posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to AMAVI:

Want your business to be the top-listed business in Rijeka?