Pravo ja, centar za savjetovanje i edukaciju

Call Directions Website Contact the business

Pravo ja, centar za savjetovanje i edukaciju Pravo ja, je prostor za vaše istraživanje, osobni rast i razvoj te ostvarivanje vaših ciljeva. Uz moju podršku možete graditi dublje odnose sa sobom i drugima.

„Nisam htio nikoga opterećivati.”Ta rečenica lako ostane neprimijećena kada dolazi od muškarca koji radi, brine o obitel...
03/11/2026

„Nisam htio nikoga opterećivati.”
Ta rečenica lako ostane neprimijećena kada dolazi od muškarca koji radi, brine o obitelji, nasmijava društvo i na pitanje kako je uglavnom odgovara: „Dobro.”
Možda je davno naučio da za njegov strah, tugu ili nesigurnost nema puno mjesta. Možda je pokušao razgovarati pa čuo da pretjeruje. A možda ni sam još ne zna kako izgovoriti ono što mu se događa.

Studeni, poznat kao Movember ili Brkati studeni, posvećen je podizanju svijesti o zdravlju muškaraca. Dio tog razgovora pripada i mentalnom zdravlju.
Zato, kad pitaš muškarca u svom životu kako je, ostavi mu vremena da odgovori. Ako kaže da mu je teško, pokušaj saslušati prije nego što ponudiš rješenje.

A ako se prepoznaješ u ovim riječima, smiješ razgovarati i dok još uspijevaš obaviti sve što se od tebe očekuje.

Ne moraš prvo doći do granice izdržljivosti da bi tvoje teškoće zaslužile pažnju.

Pravo ja

Postoji tuga koju je teško objasniti jer nema mnogo lijepih uspomena na koje bismo pokazali i rekli: „Evo, to mi nedosta...
01/11/2026

Postoji tuga koju je teško objasniti jer nema mnogo lijepih uspomena na koje bismo pokazali i rekli: „Evo, to mi nedostaje.”
A ipak nedostaje.
Ono što smo uz nekoga trebali doživjeti. Bliskost koja se mogla graditi. Razgovori u kojima je moglo biti više razumijevanja. Nježnost za koju je bilo prilika, ali nekako nije došla do nas.
Ponekad najviše boli upravo to, bilo je vremena. Bili smo tu. Moglo je biti drukčije.
Dok je osoba živa, čak i kada prestanemo očekivati, negdje u nama može ostati mala nada. Da ćemo se jednom sresti bez starih obrana. Da ćemo čuti nešto što nam je dugo trebalo. Da ćemo barem nakratko osjetiti kako je biti blizu.
Kad osobe više nema, ostanemo i s tugom za tom mogućnošću.
Na Sve svete zato ne dolazimo svi pred grobove s istim osjećajima. Netko donosi zahvalnost za ljubav koju je imao. Netko nosi i bol zbog ljubavi koja mu je trebala. Mnogi nose oboje.
Za sve to ima mjesta.
Ne moramo prešutjeti ono što je nedostajalo da bismo sačuvali poštovanje prema onome koga nema. Ni prisiliti sebe na oprost, mir ili samo lijepe uspomene zato što je takav dan.

Možemo upaliti svijeću i priznati sebi cijelu istinu o odnosu.

Danas mislim i na sve koji tuguju za onim što nikada nisu imali, a toliko su se nadali da hoće.

I ta tuga zaslužuje nježnost.

Pravo ja

Ponekad je teško objasniti zašto nam nije dobro. Osobito kad izvana sve izgleda u redu.Obavljamo svoje, brinemo o drugim...
29/10/2026

Ponekad je teško objasniti zašto nam nije dobro. Osobito kad izvana sve izgleda u redu.
Obavljamo svoje, brinemo o drugima, razgovaramo, smijemo se. A u sebi osjećamo umor, nezadovoljstvo ili da nam nešto nedostaje. Pa se još preispitujemo imamo li uopće razloga tako se osjećati.
Za razgovor ne moraš imati „dovoljno velik” problem ni znati odakle početi. I ono što prešućuješ jer misliš da nije važno zaslužuje prostor.

Možeš doći i s onim: „Ne znam kako bih ovo objasnila.”

Polako ćemo, zajedno.

Tamara Brezičević | Pravo ja

„Otkad ideš na terapiju, više nisi ista.”Tu rečenicu nije uvijek lako čuti. Pogotovo kada dolazi od nekoga tko ti je važ...
27/10/2026

„Otkad ideš na terapiju, više nisi ista.”

Tu rečenicu nije uvijek lako čuti. Pogotovo kada dolazi od nekoga tko ti je važan.
Možda se i sama pitaš mijenjaš li se previše. Jesi li postala sebična zato što si ovaj put rekla da nešto ne možeš? Jesi li trebala prešutjeti ono što te povrijedilo, kao što si to činila ranije?
Kad počnemo raditi na sebi, promjene se ne događaju samo u nama. One se vide i u odnosima. U razgovorima koje smo prije izbjegavale. U pitanjima koja si počinjemo postavljati. U trenucima kada zastanemo prije nego što ponovno automatski pristanemo.
To ne znači da ćemo odjednom uvijek znati što želimo ili da nas tuđe reakcije više neće pogađati. Ponekad ćemo se vratiti starom načinu. Ponekad ćemo i dalje prešutjeti, pa tek kasnije pronaći riječi.

I to je dio procesa.

Rad na sebi nije utrka do neke nove, savršene verzije nas. Možda je više prilika da postupno upoznamo sebe i da ono što osjećamo i želimo dobije mjesto i u našim odnosima.

A kako si ti primijetila da se mijenjaš?
Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

Postoji usamljenost koju drugi teško primijete. Imaš ljude oko sebe. Razgovarate, viđate se, pitaju te što ima novo. A t...
26/10/2026

Postoji usamljenost koju drugi teško primijete. Imaš ljude oko sebe. Razgovarate, viđate se, pitaju te što ima novo. A ti se na putu kući sjetiš svega što opet nisi rekla.
Znaju što radiš, kakvu kavu piješ, čemu ćeš se nasmijati. Znaju da ćeš saslušati, pomoći, pronaći rješenje.
Ipak, neke tvoje dijelove rijetko susreću. Tvoju nesigurnost. Umor koji traje. Potrebu da se ovaj put netko pobrine za tebe.
Ponekad i same sudjelujemo u tome da ostanemo nepoznate. Kažemo „ma dobro sam”, okrenemo razgovor na drugoga, pričekamo neki prikladniji trenutak. Možda smo već doživjele da za ono što osjećamo nema puno mjesta. Možda nam je lakše biti potrebne nego pokazati da i mi nekoga trebamo.
S vremenom ljudi mogu povjerovati da nam podrška gotovo i ne treba. A mi se pitamo kako to da nitko ne vidi.
Za bliskost je potrebno i iskustvo da se odnos neće promijeniti čim prestanemo biti vedre, dostupne i pune razumijevanja. Da možemo nešto izgovoriti nespretno, zaplakati, zatražiti pomoć… i da će nas netko pokušati razumjeti prije nego što nas požuri utješiti.

Zato me pitanje „Koliko te ljudi poznaje?” vodi prema jednom drugom:

Uz koga možeš reći „danas mi je teško” bez potrebe da odmah dodaš „ali bit će sve u redu”?

Upravo tu postoji prostor da pokažeš malo više sebe.

Pravo ja

Ponekad nam je teško priznati da smo umorni od života koji smo sami birali.Od posla koji volimo. Od roditeljstva koje na...
22/10/2026

Ponekad nam je teško priznati da smo umorni od života koji smo sami birali.
Od posla koji volimo. Od roditeljstva koje nas ispunjava. Od odnosa do kojih nam je stalo. Od svakodnevice na kojoj smo zahvalni.
Kao da umor umanjuje ljubav. Kao da nezadovoljstvo u jednom trenutku poništava sve ono dobro.

A onda se pojavi krivnja. Jer imamo toliko razloga biti zahvalni, pa mislimo da nemamo pravo osjećati se iscrpljeno.

Ali zahvalnost i iscrpljenost nisu suprotnosti.

Možete voljeti svoj život i istovremeno osjećati da vam je svega previše.
Možete biti zahvalni na onome što imate i poželjeti da barem nakratko ne morate ništa davati od sebe.

Pitanje nije imate li dovoljno razloga za zahvalnost.

Pitanje je koliko si često dopuštate priznati što vam je potrebno, bez osjećaja krivnje.

Tamara Brezičević - psihoterapija Slavonski Brod

U svom radu često razmišljam o tome koliko su neke važne promjene zapravo nevidljive drugima.Ne dogode se uvijek veliki ...
21/10/2026

U svom radu često razmišljam o tome koliko su neke važne promjene zapravo nevidljive drugima.
Ne dogode se uvijek veliki preokreti. Nema nužno dramatičnih odluka, prekida odnosa ni trenutka u kojem odjednom sve postane jasno.
Ponekad se promjena dogodi kada osoba prvi put kaže „ne”, a zatim uspije izdržati nelagodu koja dolazi s tim.
Kada prestane tražiti opravdanja za ponašanja koja je povrjeđuju.
Kada prepozna da je ponovno preuzela odgovornost za tuđe osjećaje. I ovaj put odluči zastati.
Kada shvati da može nekoga voljeti, razumjeti njegove teškoće, a ipak ne pristati na sve.
Ili kada prvi put izgovori ono što je godinama prešućivala, možda čak i sama sebi.

Psihoterapija ne znači da ćemo prestati osjećati strah, tugu, ljutnju ili nesigurnost. Niti da ćemo uvijek donositi dobre odluke.

Ali možemo naučiti prepoznati što nam se događa, razumjeti zašto reagiramo na određeni način i postupno stvarati mogućnost da izaberemo drukčije.

I znate što mi je posebno važno?

Da osoba ne mora postati netko drugi kako bi živjela kvalitetnije.
Ponekad je najveća promjena upravo u tome što sve manje mora odustajati od sebe.
A takve promjene možda nisu glasne. Ali su itekako važne.

PRAVO JA
Podrška. Razumijevanje. Prostor za promjenu.

KAKAV TERAPEUT ŽELIM BITI?Ne pitam se to zato što ne znam što radim. Pitam se zato što znam koliko je važno ono što radi...
13/10/2026

KAKAV TERAPEUT ŽELIM BITI?

Ne pitam se to zato što ne znam što radim. Pitam se zato što znam koliko je važno ono što radim.
U našem poslu puno se govori o metodama, tehnikama, edukacijama, kompetencijama. I treba se govoriti.
Ali postoji nešto što ne stane u certifikat, stručnu literaturu ni terapijski protokol.

Mi sami.

Način na koji slušamo. Ono što nas uznemiri. Trenuci u kojima poželimo požuriti promjenu. Potreba da pomognemo, da budemo korisni, da pronađemo odgovor. Naša uvjerenja, osobne priče, slijepe točke.
Sve to ulazi s nama u terapijsku sobu.
Ponekad je najveći profesionalni izazov prepoznati kada klijenta doista pratimo, a kada ga, sasvim nesvjesno, pokušavamo povesti onamo gdje mi mislimo da bi trebao stići.
Kada je naša intervencija odgovor na njegovu potrebu, a kada na našu nelagodu pred njegovom boli, šutnjom ili izostankom promjene.

I koliko smo spremni priznati sebi da ne znamo.

Ne želim biti terapeut koji uvijek ima odgovor. Želim biti terapeut koji zna što učiniti sa svojom potrebom da ga ima.
Za mene profesionalni razvoj nije samo usvajanje novih znanja. To je i spremnost da propitujem vlastite reakcije, prepoznajem ograničenja, prihvaćam povratne informacije i ostajem otvorena za ono što još ne razumijem.
Zato su osobni rad, supervizija i kontinuirana edukacija mnogo više od profesionalnih obveza.
Oni su dio odgovornosti prema ljudima koji nam povjeravaju svoje najranjivije dijelove.
Ne vjerujem u idealnog terapeuta. Vjerujem u terapeuta koji je dovoljno svjestan sebe da ne mora biti idealan.
Jer pitanje nije samo koliko dobro poznajemo teoriju kojom radimo. Pitanje je koliko dobro poznajemo sebe dok je primjenjujemo.

I možda upravo zato pitanje „Kakav terapeut želim biti?” nikada ne bi trebalo dobiti konačan odgovor.

A vi, kolegice i kolege, kada ste se posljednji put zapitali kakav terapeut postajete kroz svoj rad?

Pravo ja
Podrška • Razumijevanje • Razvoj

O mentalnom zdravlju danas govorimo više nego ikada. I to je dobro. Ali jesmo li postali bolji u slušanju?U svom poslu s...
10/10/2026

O mentalnom zdravlju danas govorimo više nego ikada. I to je dobro. Ali jesmo li postali bolji u slušanju?
U svom poslu svakodnevno susrećem ljude koji dugo nose svoje teškoće, često neprimjetno za okolinu. Funkcioniraju, rade, brinu o drugima, ispunjavaju očekivanja. A iza svega toga ponekad stoji ogroman napor da jednostavno izdrže dan.
I kada konačno progovore, nerijetko dobiju savjet, usporedbu ili uvjeravanje da će sve biti dobro.

A možda im u tom trenutku ništa od toga ne treba.

Nakon godina rada s ljudima sve sam uvjerenija da nije dovoljno znati što nekome ponuditi. Važno je razumjeti što toj osobi zaista treba. A to ne možemo saznati ako nismo spremni slušati, pa i onda kada nam se ne sviđa ono što čujemo.
Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja za PlusPortal napisala sam tekst o tome koliko smo kao pojedinci, stručnjaci i društvo zaista spremni čuti ljude kojima je teško.
Jer nije pitanje samo hoćemo li nekome dati priliku da govori.

Pitanje je hoćemo li ono što smo čuli ozbiljno shvatiti. I što ćemo nakon učiniti.

Tamara Brezičević za PlusPortal piše o konačnom progovaranju, izgovaranju problema naglas i reakciji svijeta na izrečeno. Vrijeme je, kaže, da se istinski čuje glas onih koji trebaju pomoć te da promjene koje vode do njihove dobrobiti budu stvarne.

GORAN BARE, ČOVJEK KOJEG SMO VOLJELI SLUŠATI, ALI NISMO UVIJEK ZNALI RAZUMJETI.Otišao je Goran Bare. Rock legenda, izuze...
09/10/2026

GORAN BARE, ČOVJEK KOJEG SMO VOLJELI SLUŠATI, ALI NISMO UVIJEK ZNALI RAZUMJETI.

Otišao je Goran Bare. Rock legenda, izuzetan pjesnik i čovjek koji je svoju tugu, gubitke i životne lomove pretvarao u pjesme u kojima su se mnogi prepoznavali.
Voljeli smo njegovu glazbu i divili se njegovoj iskrenosti, ali njegove smo slabosti često osuđivali. Kada se govorilo o Baretu, često se govorilo o ovisnosti, padovima i svemu što nije uspio pobijediti.
Kao da je ovisnost bila važnija od čovjeka.
A koliko smo zapravo drukčiji od njega?
Svi nosimo svoje rane i ponekad tražimo načine da pobjegnemo od vlastite boli. Razlika je u tome što se neke borbe odvijaju daleko od tuđih pogleda, dok su se njegove odvijale pred svima.
Zato je bilo tako lako suditi.
Ovisnost ne treba romantizirati. Ona može razoriti zdravlje, odnose, obitelji i živote. Ali nikada ne bi smjela izbrisati čovjekovo dostojanstvo.
Čovjek nije samo ono s čime se bori. Nije samo svoj najteži trenutak, najveći pad ili najlošija odluka.
Razumjeti ne znači opravdavati. Suosjećati ne znači umanjivati posljedice. Ne osuđivati ne znači zatvarati oči pred problemom.
To znači ne zaboraviti čovjeka.
Bare je riječima znao dotaknuti ono što mnogi ne znaju ni izgovoriti. Njegove pjesme bile su sirove, bolne i iskrene, baš kao što život ponekad jest. Možda nas je upravo zato toliko dirao.
Tužno je koliko često znamo voljeti nečiju umjetnost, a nemamo razumijevanja za čovjeka koji ju je stvorio.
Neka njegov odlazak bude podsjetnik da o ljudima koji se bore s ovisnošću govorimo s više znanja, manje predrasuda i više ljudskosti. Da ne čekamo nečiji odlazak kako bismo u njemu ponovno vidjeli čovjeka.

Jer ljudsko dostojanstvo ne prestaje ondje gdje počinje ovisnost.

Zbogom, Bare.

Nisi bio savršen. Nitko od nas nije.
Ali ostavio si nešto što će trajati dulje od tuđih osuda, svoje pjesme, svoju istinu i trag.

Pravo ja

Address

Matije Gupca 10
Slavonski Brod
35000

Telephone

+38598502035

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Pravo ja, centar za savjetovanje i edukaciju posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Pravo ja, centar za savjetovanje i edukaciju:

Shortcuts

Share

Nearby businesses