03/06/2026
Da otvorimo klub mrzitelja pakiranja? 😁
Dok se nacija kolektivno seli na more ovaj produženi vikend, da vas pitam tko pakira obitelj? Svatko sebe? Ili mame ipak bar sebe i djecu, ako ne i muža?
To je baš zanimljivi poduhvat pri svakom razmišljanju o odlasku na put. Što sve treba uzeti, roba, donje rublje, pidžama, papuče, jel pada kiša ili je sunce, gledaš prognozu pa se prilagođavaš svim vremenskim uvjetima, odjećom i obućom naravno, i dodacima - šešir/kapa/kišobran, naravno onaj na bubamaru ne može bilo koji.
Pa potrepštine, maramice, pelene ako su još u igri, igračke, omiljeni plišanci, slikovnice, bojanke...
Kozmetika, za prije spavanja, za ujutro, šminka za nadobudne, možda i neki nakit čak. Večernja haljina jer se nadaš bar jednom izlasku do rive lokalnog gradića.
Putna ljekarna jer što dalje ideš to je manja šansa da ćeš tamo naći lijekove koji ti trebaju. I unaprijed moliš Boga samo da ne trebate ni doktora ni lijekove dok ste na putu.
Bude tu i hrana, nešto za put za prigristi, nešto za tamo, rade li dućani, jel stižemo kasno... Kako prevenirati meltdown - tako da imaš hranu, i kavu i nešto za prvi doručak sa sobom. 😁
A naravno uzmeš i iz frižidera sve što će propasti dok se ne vratite.
Uzmeš i sebi čepiće za uši. Nek se nađu.
I knjigu. Jer si optimist.
I tenisice za trčanje jer si još veći optimist.
Ako je i kupanje na tapeti, onda ručnici, badići, plivalice, krema za sunčanje, luftići, lopta, kantica... ah ne zaboravila sam omiljene šlape.
Sjećam se kad sam nas pakirala na more u ranoj fazi roditeljstva imala sam osjećaj da nam treba kombi koliko je to stvari bilo, još pelene, izdajalica, mlijeko, dude, nosiljka, marama, kolica...
Jednom kad smo došli na more me je partner (naravno) pitao a di stoji ovo, a di ono? I onda začuđeno rekao pa ti valjda za 200 artikala znaš gdje su. Znam. I znam imamo li ih na zalihi i kad moram opet u dućan i koji. Znam to i doma, ne samo na putu.
O tome sam pisala u knjizi 100 lica majčinstva kao jednoj od stavki koja opterećuje uglavnom mame. Jer tu je i čin pakiranja i vrijeme uloženo u to (čitaj par sati na sam dan, a pripreme kreću bar par dana ranije, a da ne govorimo poslije raspremanje, pranje veša i sl.) a sa time i (velik) mentalni teret da na sve to misliš i pratiš i anticipiraš potrebe, što je uglavnom nevidljivo i neshvaćeno.
Pa kad onako već umorna i frustrirana procesom pakiranja sjedaš u auto onda te pitaju a zašto nismo ranije krenuli. Zato. 😅
Ugodan vam produženi vikend. 🎉💪
