https://www.facebook.com/352835344903059/

Sasvim Pristojna Knjiga

Name: Sasvim Pristojna Knjiga
Address: Zagreb, HR
Telephone: +385911680324

Home
Croatia
Zagreb
Sasvim Pristojna Knjiga

Moja razmišljanja o istraživanju i prihvaćanju sebe, predavanja i radionice, integrativna terapija, snovi Tko sam ja? Jesam li to ja? Jednom davno bijaše knjiga.

Većina nas na ovo će pitanje odgovoriti kraćom ili dužom autobiografijom, popraćenom s još nekoliko natuknica o našim osobinama, navikama i interesima. Međutim, kad kažem da imam 35 godina, volim filmove i knjige, ne volim kućanske poslove i želja mi je imati kućnog ljubimca, koliko sam zapravo rekla o sebi? Kad spojim sve što znam o sebi, bilo da se radi o onome što pokazujem da jesam, o onome če

ga se sramim što jesam pa skrivam, ili o onome što se ni ne usuđujem ponadati da jesam, je li to cijela slika? I ako jesam, zašto se onda svako toliko iznenadim sama sobom kad vidim za što sve (ni)sam sposobna? Knjiga je bila puna priča, puna prekrasnih poglavlja, odjeljaka, rečenica, riječi i slova. Nisu na prvi pogled sve priče izgledale kao da pripadaju toj knjizi. Poneka je izgledala kao da dolazi iz neke skroz drugačije knjige. Neka su poglavlja bila nelogično posložena, pa je na primjer treće poglavlje bilo zapisano poslije sedmog. Odjeljci su bili različito formatirani, neki su bili uvučeni, neki su imali velike razmake između redaka, neki ih uopće nisu imali pa su reci izgledali kao da tvore neke sasvim nove retke. Rečenice su bile sasvim pomaknute. Ne samo da nisu nužno započinjale velikim slovom, neke čak nisu uopće ni započinjale već su odmah završavale. Neke su pak išle tako daleko da su bile napisane naopako pa su se čitale s desna na lijevo. Bilo je riječi koje su bile nečitljive ili neizgovorljive. Neke su riječi bile napisane po margini, kao da ih je tu netko naknadno dopisao. Slova su bila različitih veličina, boja i oblika. Neka su izgledala kao da su ručno napisana. A neka su slova bila razbacana po više redova pa ih je trebalo jako pažljivo čitati kako se ne bi izgubila nit. Ali nit je bila tamo. Nit koja je povezivala sva ta slova, riječi, rečenice, odjeljke, poglavlja i priče u jednu prekrasnu knjigu. Koja je imala smisla. Barem je prekrasna bila dok nije došla u tiskaru. A tamo su je lektorirali, formatirali, prelomili, uredili: izbrisali suvišno, preokrenuli preokrenuto, uklopili neuklopljeno, posložili razbacano. I dobili su jednu jako urednu knjigu, školski primjer kakva knjiga treba biti. Knjiga je poslana u distribuciju, rasprodana, spakirana u omote, raspakirana iz omota, pogledana i složena na police. Jednom prekrasna, unikatna, zanimljiva, pomalo divlja i nepredvidljiva knjiga danas stoji na polici zajedno sa svim drugim uređenim, posloženim, finim knjigama. Ja sam jedna Sasvim Pristojna Knjiga. Ovo je jedna od mojih stranica.

11/03/2016

Nemam vremena
.. pisati tekstove... družiti se s dragim ljudima... otići na masažu, napraviti si kupku, učiniti nešto što me opušta... otići na odmor bez mobitela, laptopa, zadataka koje treba obaviti čim prije... za osjetiti što je ono što stvarno želim biti, za ono što stvarno želim činiti.

Koliko p**a ste rekli rečenicu "Nemam vremena", dajući prednost onome što se treba učiniti pred onim što želite činiti? Koliko p**a ste, iako je cijelo vaše biće željelo nešto drugo, nastavili s prekovremenim radom ("U današnje vrijeme se to mora, mogu biti sretna što dobivam redovno plaću."), sređivanjem stana ("Kakva bih ja to osoba bila da ne operem suđe dva dana??"), druženjem s ljudima s kojima se ne osjećate ugodno ("Već su nas tri p**a zvali na večeru, red je da jednom i odemo."), brigom o starim roditeljima ("Neće živjeti zauvijek, ne mogu biti sebična."), djeci ("Sutra joj je test iz kemije, moram odvojiti par sati da se pripremimo za njega"), ... Koliko p**a ste stavili svoje želje, čežnje, maštarije, snove na zadnje mjesto na ljestvici prioriteta, iza želji, čežnji, maštarija i snova svojih šefova, roditelja, partnera, djece, prijatelja, poznanika?

Čemu to? Naravno da postoje stvari koje se moraju napraviti i koje nisu pretjerano ugodne ni ispunjavajuće (zubar, ginekolog, plaćanje računa, ...). Ali ako se okrenem na protekli dan, tjedan, mjesec i primijetim da sam puno više vremena posvetila onome što trebam činiti, umjesto da radim ono što želim činiti, onda imam problem.

Zašto pretvaramo svoj život u neprekidni niz obaveza? Zašto trčimo, kao mali hrčak u svom kotaču, sve brže i brže, kad ionako ostajemo cijelo vrijeme na istom mjestu? Možda imamo nešto više novaca (ili smo barem uspjeli platiti skoro sve režije za ovaj mjesec), možda smo dragi jednoj osobi više, ili nam je šef tri p**a više toplo stisnuo ruku, ali u kontekstu našeg (nadajmo se dugovječnog) života, na istom smo mjestu.

Gdje su naši snovi? Život o kakvom smo maštali kad smo bili djeca ili tinejđeri? Što nas sprečava danas, ovdje, sad da plešemo, pjevamo, pišemo, crtamo, sviramo, počnemo se baviti novim sportom ili krenemo učiti novi jezik? Da radimo stvari koje nas vesele, opuštaju, pune nam baterije, otvaraju nam srce i čine nam život punijim, kvalitetnijim, životnijim?

Ako bi barem na tren zastali i zapitali se što je ono što Vi želite, za čim Vaše srce žudi, što bi to bilo? S kojim ljudima se stvarno želimo družiti, danas, sutra, ovog tjedna? Kad novac ne bi bio upitan, kojim poslom bi se bavili? Kad bi netko preuzeo sve naše obveze na tjedan dana, kako bi provodili dane? Što bi radili? Što ne bi radili? Kad ne bi bilo posljedica, koje bi si iskustvo priuštili?

Što je to što nas sprečava danas da učinimo ili barem počnemo planirati bilo što od toga?

Kad napuštamo ovaj svijet, ne žalimo za neplaćenim režijama, neopranim prozorima i "reda radi" domaćicom i 20dkg kave koje nismo kupili ljudima koji nam nisu dragi. Žalimo za životom koji nismo proživjeli, a ne za obavezama koje nismo ispunili.

Kad kažem "Nemam vremena za... užitak, odmor, veselje", što time zapravo kažem? Kažem da nemam vremena za sebe. Nemam vremena za život.

04/03/2016

Koji sam ja paketić?

Svaka osoba je jedan paketić. Sastavljena od pregršta misli, osjećaja, obrazaca, uvjerenja, uklopljena u omot napravljen od vlastitog tijela, koje se opet sastoji čitavog niza karakteristika – počevši od visine, težine, širine, preko čvrstoće, boje i oblika pa do izdržljivosti, podatnosti i osjetilnosti.

Kako je to biti voljen i prihvaćen kao čitavi paketić? Većina nas nema takvo iskustvo. Čak i ako smo prepušteni i opušteni u našim odnosima, uvijek postoji jedan manji ili veći dio nas koji potiskujemo, skrivamo, kojeg se sramimo, nismo ponosni na njega, ili ga čak nismo ni svjesni.

Kako je to ogoliti se u potpunosti pred drugim bićem – ogoliti ne samo fizičko tijelo, već i naše mentalno, emocionalno i duhovno biće? I pritom vidjeti u drugoj osobi ljubav i prihvaćanje, bez potrebe da se malo popravimo, uvučemo stomak, stanemo malo sa strane da sjena pada na one ne baš reprezentativne dijelove nas – malo celulita ovdje, malo mržnje i zamjeranja ondje, začinjeno s povremenom „glupavošću“ i sličnim sitnicama koje ne mora baš svatko znati o nama… odnosno, ne mora nitko.

Postoji čitava grana „Teorije o odnosima“ koja kaže da uvijek, ali baš uvijek moramo zadržati nešto samo za sebe kako bi i dalje ostali interesantni svome partneru. Naime, ako se pokažemo do kraja, riskiramo da postanemo dosadni. Stoga je potrebno držati, zadržavati, prikrivati, skrivati, iskrivljavati, igrati igru koja će nas učiniti zanimljivijima, tajnovitijima, izazovnijima… Jer ovakvi kakvi jesmo, paketić koji jesmo, jednostavno nije dovoljno dobar da zadrži ičiji interes na duge staze.

I onda igramo igru. Moramo biti dobri zaposlenici, partneri, očevi, majke, djeca, prijatelji, suradnici, susjedi, članovi društva. Moramo biti zanimljivi zaposlenici, partneri, očevi, majke, djeca, prijatelji, suradnici, susjedi, članovi društva. Moramo biti… nekakvi. Moramo na svoj paketić nabaciti malo boje, iskriviti neki oblik, prikriti drugi, bilo što što će omogućiti da izgledamo kao više od onog što jesmo, ili manje od onog što jesmo, ovisno što nam je želja. Sve samo da ne budemo ono što stvarno jest. Jedan obično neobični mali paketić.

U odnosima s drugim ljudima (koji će vidjeti kakvi smo mi stvarno i onda nas više neće htjeti) napetost i osjećaj nesigurnosti raste. Pokušavajući biti ono što bi trebali biti, pokušavajući ispuniti očekivanja koja imamo od sebe (očekivanja su uvijek naša unutarnja, vanjski svijet ih samo reflektira), ulazimo duboko u prostor NEslobode.

U svakom odnosu biramo između dvije krajnosti: ili odbijamo ući u kontakt (i biramo slobodu) ili odbijamo biti što jesmo kako bi bili prihvaćeni (i biramo kontakt). Sloboda ili Kontakt. Paradoks u ovom izboru je da što god izabrali, nemamo niti jedno.

Ako izaberemo Slobodu, uskraćujemo si čitav onaj spektar nas koji može cvjetati samo u interakciji s drugim bićima – povezanost, ljubav, empatija, užitak, … Odričemo se dijela svoje slobode kako bi bili lažno sigurni od povrede koju bi izazvala eventualno odbacivanja. Sami si nanosimo bol u strahu od boli koju bi nam mogli nanijeti drugi.

Ako izaberemo Kontakt, onda se odričemo čitavog onog dijela nas za koji smatramo da ne bi bio prihvaćen. Odričemo se sebe, ne osjećamo sebe. Samim tim ne možemo se povezati s drugim ljudima. Poznat je fenomen osjećanja usamljenosti iako smo okruženi s gomilom ljudi.

Veliki broj nas voli svoj život ocjenjivati po nekim vanjskim kriterijima: imamo li dobar posao, muža/ženu kojeg/koju se ne sramimo pokazati na ulici i 2.4 djece kakvu bi svako poželio, kakav auto vozimo, gdje smo bili na ljetovanju/skijanju i koliko je naš pametni telefon stvarno pametan. Je li naš paketić prihvatljive ili izazovne boje, je li modernog ili alternativnog oblika, je li mu stil mainstream ili čista avangarda? I onda se trudimo koliko god možemo da se uklopimo u svoje ideje kakav to paketić mora biti da bi bio Baš Onaj Pravi Paketić.

Međutim, kad ležimo u krevetu, usred noći i gledamo u strop, koji je osjećaj koji se javlja u našim grudima, koje se misli vrzmaju po našim glavama? Jesmo li sretni? Jesmo li ispunjeni? Kad bi znali da imamo samo još tjedan dana života, bi li rekli „OK je, proživio/proživjela sam dobar život!“ Ili bi pomislili „Neeee, daj mi još samo malo vremena da još …“.

I dok slažemo novi plan za novi dan/tjedan/mjesec/godinu kako ćemo modificirati, unaprijediti ili barem bolje maskirati svoj paketić, zaboravljamo na jednu važnu životnu činjenicu. Ja sam onaj paketić koji jesam. Upravo ta boja, taj oblik, ta malo zgužvana mašna na vrhu, ta mrlja na lijevoj strani od onog p**a kad sam se sudarila s drugim paketićem, sve to je ono što ja jesam. I kao što ne mogu postati kanarinac, štuka ili puma, isto tako ne mogu postati Filip, Emanuela ili Angelina. Dok se trudim ispeglati svoju mašnicu i prikriti svoje mrlje nekom ludom modernom tkaninom, propuštam priliku da se još malo zgužvam i uprljam i ponekad malo i raspakiram.

Jedini način da dobijem i Slobodu i Kontakt je da to prvo dozvolim sebi. Slobodu da budem ono što jesam. I kontakt sa samom sobom, ovakvom kakva jesam. A da bih to uspjela, moram otkriti što sam od svega ovoga Ja, a što je samo dimna zavjesa namijenjena drugima (i meni samoj).

15/07/2015

Savršene cipelice

Životne izbore možemo gledati kao kupovinu cipela. Neki uzmu jedne cipele koje izgledaju privlačno (kao cipele koje bi trebale biti nošene), odmah ih kupe i idućih deset godina pokušavaju natjerati svoje stopalo i cipelu da počnu surađivati - korištenjem krema, flastera, uložaka i sličnih korisnih pomagala. Drugi svako toliko kupe nove cipele koje im se svide, često i bez probavanja. Onda ih poslože u svoj lijepi ormar za cipele, dive im se, ali kad izlaze iz kuće uvijek obuku one stare razgažene tenisice koje nose još od srednje škole. Treći će pak već u dućanu odbaciti svake cipele koje ih imalo stišću, žuljaju ili im se čine čudnima na nozi i neće pristati napraviti niti jedan probni korak sve dok ne nađu savršene cipele koje su napravljene isključivo po njihovoj mjeri.

Ono što svi zaboravljamo jest da je život prekratak da bi ga proveli u neudobnim ili raspadnutim cipelama, prekratak je da bi ga proveli u dućanu čekajući savršeni par. Ako sam sretna i zadovoljna s nekim parom, onda je to u ovom trenutku par za mene, neovisno o modnim trendovima. Ako sam nesretna, frustrirana, osjećam se nedovoljno dobrom ili predobrom, necijenjenom, nevoljenom, isprepadanom, krivom, ne osjećam ispunjenje, užitak i opuštenost, onda je vrijeme za promjenu. Ne mog stopala jer ono je takvo kakvo jest. Već za promjenu cipela u kojima hodam. I za bolje upoznavanje mog stopala kako bih mogla bolje otkriti kakva obuća bi mu odgovarala.

Možda mi odgovaraju cipele u kojima će moji prsti biti slobodni? I svaki put kad pogledam prema tlu moći ću vidjeti svoje nožne prste kako se meškolje, ili stišću od nelagode ili pak veselo mašu sretni što su slobodni i viđeni. Možda mi je jako bitno da su mi cipele mekane i udobne. Da imam osjećaj kao da mi se stopala odmaraju na finim jastucima. Možda mi je bitno da se radi o čizmama koje će moja stopala učiniti sigurnima, nježno ali čvrsto obavijajući moj gležanj i čineći ga stabilnim. A možda je potrebno da cipele imaju visoke pete, kako bih se osjećala elegantnijom. A i zato što volim kako mi moje potpetice svaku šetnju, pa i onu najdosadniju, pretvaraju u glazbu. Klik-klak. Klik-klak. Klik-klak-klik-klak. TapTapTap.

Kako saznati koje cipele želim? Sigurno ne kupujući na način na koji sam to činila do danas. Jer, da je taj način bio dobar za mene, ja ne bih danas imala ožiljke na stopalima i pun ormar raspadnutih, nenošenih i/ili zamišljenih idealnih cipela.
Vrijeme je da isprobam nešto novo. Predugo bi trajalo da ih isprobavam redom. Ali, kako bi bilo da bacim pogled na te nepregledne redove i osjetim kad mi srce malčice brže zakuca. Možda je to na histerično zelene mokasinke (Kako da to nosim uz moj klasični look? Što će mi kolege na poslu reći???). Ili ozbiljne profinjene crne štiklice (Ide li mi to na trenerku??? ). Ako mi srce tvrdoglavo šuti, možda je vrijeme da se vratim u svoje dječje maštarije i podsjetim se kakve sam si tad cipelice crtala. Onda, kad još nisam bila opterećena očekivanjima, racionalizacijom i iznevjerenim nadama.

Kakve bih si cipelice izabrala kad ne bi bilo straha od posljedica?

05/05/2015

Zlatna ribica

Da mogu poželjeti tri želje, koje bih želje poželjela? Novac? Puno novca? Jako puno novca? Zdravlje? Ljubav? Partnera koji me razumije, prihvaća onakvu kakva jesam, koji pokazuje svoje emocije ali je ujedno jak i može me zaštititi od svijeta? I uz to zarađuje hrpu novca mjesečno? Stan ili kuću? Puno prijatelja? Uspjeh na poslu? Poštovanje i uvažavanje od roditelja?

Što god da bih poželjela i koliko god brzo da bi mi ribica ispunila želju, porazna je istina ta da bih se, nastavljajući živjeti život kakav živim danas, nastavljajući donositi odluke kakve donosim danas, nastavljajući razmišljati i osjećati kako to činim danas, nakon nekog vremena našla na točno ovom mjestu na kojem se nalazim danas. Novac bih potrošila, izgubila, pogrešno investirala ili malo po malo darovala. Iako danas zdrava, ponavljajući svoje nezdrave obrasce, ponovo ću doći do bolesti. Ljubav će se ugasiti ili iskriviti u ljubomori, strahu, nepotrebnim kompromisima i očekivanjima. Partner će biti prisiljen početi igrati moju igru ili otići. Nekretnina će početi zahtijevati ulaganja ili će početi pokazivati mane. Uspjeh na poslu će se pokazati kao isprazan ili nedovoljan. A roditelji i prijatelji će se vratiti u stari obrazac zajedno sa mnom.

Možda bi to trajalo mjesec, možda dva, možda čak i nekoliko godina (ovisno o količini novca koji sam poželjela), ali jedno je neminovnost - jednog jutra bih se probudila i bila bih na istom mjestu na kojem sam danas. Nešto dana starija i, uz malo sreće, jedno iskustvo bogatija.

Ja nisam samo svoja koža, svoji organi, svoj bankovni račun, prsten na ruci i pozicija u firmi. Sve to su samo vanjski pokazatelji onog što ja jesam, želim i smatram da trebam biti. Oni su suma svih mojih izbora u životu, neovisno o tome jesam li ih donijela svjesno ili nesvjesno. Jesam li riskirala? Jesam li si davala nova iskustva? Jesam li pratila svoje srce? Jesam li odustajala? Jesam li odbacivala svoje maštarije kao neozbiljne djetinjarije? Ako znam odgonetnuti kojim putem sam došla tu gdje sam sad, moći ću i otkriti gdje su se nalazila križanja na kojima sam mogla odabrati i neki drugi put. I moći ću svjesno odabrati novo iskustvo na idućem križanju. Možda jednako nezadovoljavajuće kao prethodno. Ali drugačije. I nakon dovoljno pokušaja i pogrešaka doći do onog koje je pravo za mene.

Neće meni neka zlatna ribica donijeti promjenu koju toliko jako želim. Neće mi neki vanjski uspjeh donijeti sreću, zadovoljstvo, ispunjenje i osjećaj sigurnosti. Sve to nalazi se unutar mene, a ne u vanjskom svijetu. Stoga je jedino iskustvo putovanja ono koje mi može dati ono što želim, a ne samo neki tamo cilj.

Postoji li neko križanje danas na kojem mogu donijeti drugačiju odluku? Možda ću naručiti čaj umjesto kave. Možda ću drugim putem otići na posao ili ću sjesti u neki sasvim novi kafić. Možda mogu nekome reći da mi je drag ili da ga volim. Možda mogu reći da sam tužna ili ljuta. Što danas mogu učiniti kako bih si dala neko novo iskustvo?

Samomotivacijska literatura često govori o tome da je danas prvi dan ostatka našeg života. Ono čega smo manje svjesni je to da je naš život ono što živimo upravo danas, a ne ono o čemu maštam da ću živjeti sutra (ili žalim što nisam živjela jučer). Kakav si život želim? I što ću učiniti danas u smjeru ispunjenja te svoje želje?

11/03/2015

And then, there were none

Ne mogu sad čitati najnoviju knjigu od Bujoldice jer imam frustracije na poslu, pročitat ću je kad bude bilo vremena.

Nisam bila u kinu s najboljom prijateljicom već dosta dugo. Nezgodno je, nemamo aute, živimo na različitim dijelovima grada, ona ima djecu a ja nemam love. Ma budemo idući mjesec.

Već godinu dana planiram početi pisati knjigu. Imam temu, razrađenu fabulu, imena likova, čak sam i počela i razmišljati o toj knjizi u pripovjedačkom stilu. Ponekad imam osjećaj da će se tekst u jednom trenutku samo početi izlijevati iz mene, toliko sam spremna. A opet, strah me. Pa odgađam. Ali nije problem, ima vremena. Nigdje mi se žuri.

Još se nisam raspakirala do kraja. Jako to želim, smjestiti se u svoj novi stan, no svaki dan iskrsne neki veći prioritet u kojem puno manje guštam, ali je hitniji. Ma sve ok, do ljeta ću se smjestiti kako spada.

Dragi i ja davno nismo bili na dejtu. Posao, stan, roditelji, obaveze i slično nas obično odvedu na druge krajeve grada ili države. Kad se nađemo skupa, obično se samo odmaramo jedno kraj drugoga jer smo iscrpljeni. Bit će bolje kad se stvari malo stabiliziraju.

Jučer je umro moj poznanik. Čovjek kojeg sam jedva poznavala. Ono što znam o njemu je da je imao puno ideja i planova, dovoljno inteligencije i volje da ih ostvari. I premalo vremena. Imao je nekoliko godina manje od mene.

Koliko stvari ostavljamo za sutra jer ih danas jednostavno ne stignemo učiniti? Stignemo oprati suđe, ostati dva sata poslije radnog vremena na poslu i pričati s dosadnim polupoznatim ljudima na nekom proširenom obiteljskom druženju na koje se mora ići, a ne stignemo leći u kadu, pročitati knjigu kojoj se veselimo, pogledati film ili seriju koje volimo, otići u prirodu, podružiti se s dragim ljudima, otići na sistematski pregled.

Osim što puno toga ne stignemo jer dan ima samo 24h, jako puno toga nikad ne isprobamo jer se jednostavno na smrt bojimo. Reći nekome da ga želimo bolje upoznati jer nam je zanimljiv. Zapjevati u društvu. Kupati se na nudističkoj plazi. Napisati knjigu. Imati dijete. Dati otkaz.

Neke stvari ne radimo jer mislimo da su glupe. Ne govorimo ljudima da ih volimo. Ne igramo se. Ne oblačimo na sebe otkačene kombinacije ili se ne usuđujemo odjenuti kao šminkerica kakva u dubini duše jesam. Ne govorimo Oprosti ili Trebam te ili Želim te. Boli me.

Toliko toga ne radimo jer smo premladi, prestari, preozbiljni, preneozbiljni, preglupi, prepametni, jer nemamo vremena, jer je to glupo i jer nam se ne da. I jer uvijek stignemo. Sutra, za vikend, preko godišnjeg, iduće godine.

Jedne godine, jednog mjeseca, jednog tjedna, dana, sata i minute više neće biti vremena. U zadnjoj minuti mog života, dok mi kroz glavu budu letile sve potrošene minute na ovom planetu, neće biti vremena za Volim te i Oprosti, za zagrljaj, poljubac i stisak ruke, za otvoreno plavo nebo, miris nove knjige i Na lijepom plavom Dunavu. Neće biti vremena za kist u mojoj ruci, sol u mojoj kosi i dječje ruke oko mog koljena. Neće biti vremena za nas dvoje, za smijeh, za igru i sunčanje na parkingu.

Zadnja minuta, zadnje zrnce pijeska u mom životnom satu možda dolazi baš sad. Ili za sat vremena. Jedan dan, tjedan, mjesec ili godinu. Kako je želim dočekati?

05/03/2015

Zapisano u kamenu

Rodi se, nauči sjediti, puzati, hodati, govoriti, odi u vrtić pa u osnovnu školu. Upiši što bolju srednju školu (o tome ti ovisi čitava budućnost!!!). Maturiraj. Upiši što bolji faks i diplomiraj. Nakon toga se čim prije zaposli. Možeš i preskočiti faks, ali računaj da si time postigao jedan veliki Životni Minus (a koliko ćeš ih još postići...). Na poslu rintaj. Bitno je dobivati plaću do 15.tog i da ti ide staž (jer staž je jako bitan! A i mirovina!). Ako si nezadovoljan na poslu, šuti i trpi i ne traži kruha preko pogače. Možda i smiješ tražiti drugi posao, ali pazi da ne pogriješiš i ne zažališ svoju razmaženost. Ono što sigurno ne smiješ napraviti jest dati otkaz na sigurnom poslu gdje te ne maltretiraju bez da imaš backup opciju.

Sve ovo s faksom i poslom zanemari ako si žena. U tom slučaju možeš umjesto toga prvo izabrati udaju i djecu. Nekoliko komada. Ali, ako odlučiš biti samo majka, ne zaboravi da ti je to Minus. Baš kao što je to i onoj karijeruši koja je odlučila da ne želi djecu. Ili se nije uspjela udati.

Stan ti je neophodan. Tko je vidio biti podstanar? Bacaš novac u septičku jamu. Ili kupi svoj stan ili živi s roditeljima i kupi neki mali stančić da bude za djecu (još ih nemaš???? Što čekaš? Ne postajete mlađi!).

Djecu odgajaj kako spada. Realno, pogriješit ćeš. Ako pratiš trendove, bit ćeš jedan od onih modernih, New Age roditelja s neodgojenom i razmaženom dječurlijom. Ako ih ne pratiš, staromodan si i tiraniziraš jadnu djecu. Loš si roditelj. Minus! Zadatak ti je da ti djeca prate zacrtan put:

Rodi se, nauči sjediti, puzati, hodati, govoriti, odi u vrtić pa u osnovnu školu. Upiši što bolju srednju školu... znaš i sam kako ide dalje.

Možda ti povremeno puhne neka ideja kako si nesretan i kako želiš nešto drugačije. To je razumljivo, ali te svejedno neće poštediti Minusa. Nezahvalnik jedan, ljudi u Africi umiru od gladi, dječje ropstvo u Azija cvjeta, spadaš u 10% sretnika na ovoj planeti, a ti gubiš vrijeme na promišljanje voliš li stvarno svoju ženu, želiš li raditi u baš toj struci i vraćaš se na neke sanjarije iz djetinjstva. Mrš nazad u red! Još jedan Minus radi drskosti.

U životu nemaš što puno birati. Možeš odabrati boju zidova u stanu (bijela je najbolja, ali slobodno ti eksperimentiraj, vidjet ćeš da sam ja u pravu), možeš se oblačiti kako želiš (osim ako se želiš oblačiti kao drolja, klošar, alternativac, šminker, ... ma zapravo, oblači se i tako, ali to ti je Minus), smiješ jesti što te volja (ali nemoj se čuditi što si vješalica/ prasica/ bolesna/ alergičan/ vječito neraspoložen...). Pregršt je izbora, a o tebi ovisi hoćeš li dobiti Minus za izbirljivost(razmažen si!) ili neizbirljivost (dosadan si!).

Prenesi sve ovo svojoj djeci i pomozi im odgojiti njihovu. Ako se razboliš, pazi da tom prilikom i umreš. Ako postaneš teret, Minus! Ako ne ostaviš nasljedstvo, Minus!

Ako imaš više od jednog Životnog Minusa, pao si na ispitu. Više sreće u idućem životu.

A tko ne bi želio ponovo proživjeti takav život? Ovaj put bez grešaka.

19/02/2015

Loptice u zraku

Pročitala sam jednom da je sreća spoj prilike i spremnosti da reagiramo na priliku. Prilike nam svima periodički dolaze u život, pitanje je samo koliko smo mi spremni na nju, koliko je znamo prepoznati i koliko reagiramo kad je to potrebno.

Promatrajući sebe i svoju okolinu (a ni ja ni moja okolina nismo ni likovi iz bajki ni akteri u nekom horor filmu), vjerujem da je ta teorija poprilično točna. S obzirom na to da svi mi želimo biti Sretni u životu (ili smo barem uvjereni u to), ono što mi neminovno dolazi kao pitanje je kako to da nam je mreža uhvaćenih prilika praznjikava, a bunar žaljenja za onim propuštenim je toliko prepun da svako toliko moramo zvati komunalnu službu da ga isprazne?

Tri su kamena spoticanja u ovoj priči.

Na priliku moramo biti spremni, odnosno moramo je primijetiti. Što ne mogu ako gledam u suprotnom smjeru, ili gledam u pod, ili ne gledam uopće.

Priliku moram prepoznati. Ako su u zraku tri loptice, moram prepoznati koja je loptica moja. A koja je mamina ili susjedina.

Na priliku moram reagirati. Nemam ništa od toga da vidim lopticu i prepoznam je kao svoju ako ne ispružim ruku i uhvatim je.

Recept djeluje veoma jednostavno. Vidjeti. Prepoznati. Uhvatiti. No, usprkos jednostavnom receptu, tržište knjiga iz popularne psihologije, radionica asertivnosti i motivacijskih govornika cvjeta. Prosječna osoba ima bilježnicu prepunu „regrets“, (ne)odluka koje žali i situacija koje nije realizirala. I onda provodimo dane u samokritici, nezadovoljstvu, frustraciji, žaljenju na težak život i nepošten život (Život je takav, čupav i dlakav). Ili idemo na raznorazne edukacije i čitamo raznorazne knjige koje bi nas trebale poboljšati. Kako bi u neko drugo vrijeme, na neku drugu priliku znali reagirati. This time, next year...

Zašto ne vidimo? Ne vidimo jer ne gledamo. Gledamo u prošlost i preispitujemo sve ono što smo napravili jučer te slažemo scenarije kako smo to mogli napraviti na toliko bolji način da smo samo bili Bolji Ljudi. Ili s nostalgijom gledamo u to neko doba kad su stvari bile lakše, jednostavnije, bolje nego Danas kad je neizdrživo i nemoguće postojati, a kamoli činiti. Ili gledamo u budućnost, slažemo kule u zraku, planiramo Raj na Zemlji ili strahujemo od Pakla Koji Nas Čeka. Koje god od toga činimo, ne činimo ono što bi trebalo (ako želimo uočiti priliku). A to je gledanje Sad. Gledanje oko sebe. Doživljavanje svijeta koji je tu, sad, ovakav kakav jest i uočavanje svog mjesta u njemu. I svojih mogućnosti. Naravno, vrlo često imamo problema s tim da smo dio ovog svijeta i da imamo mogućnosti pa nam i to onemogućuje uočavanje te crvenkastozelene loptice koja leti u našem smjeru. A ponekad se toliko bojimo da je ionako nećemo uspjeti uloviti da imamo čvrsto zatvorene oči, prste u ušima i urlamo Ne vidim, ne čujem i ne želim znati!!!! samo kako ne bi bili primorani da djelujemo.

Jednom kad vidim loptice u zraku, kako da prepoznam koja je moja? Jedna loptica djeluje simpatično, p**anja joj je pravocrtna, ima fine neutralne boje (odgovarat će mi na sve što nosim), napravljena je od korektnog materijala koji se može prati na svim temperaturama (i ne pušta boju!!), ima nekoliko certifikata koji potvrđuju da je napravljena na ekološki prihvatljiv način, od recikliranih materijala te ima odobrenje vjerske i građanske zajednice kao jedna stabilna, pristojna, odgovorna loptica. Dodatno, mama i tata vole tu lopticu i cijeli život su me učili prepoznavati upravo tu lopticu. Druga loptica ima na sebi na desetke nespojivih boja, leti u nepredvidljivim spiralama, vrišti Drugačija sam, svi je vide iako se pokušavaju praviti da je ne zamjećuju jer se radi o jednoj apsolutno neprihvatljivoj, nepristojnoj, neuljuđenoj i neozbiljnoj loptici. I iako sve na njoj urla RIZIK!! OPASNOST!!! UZBUNA!!!, dok na onoj prvoj pristojnim tonom govori Sigurnost i stabilnost, naše srce brže kuca na vrtlog boja, uzbuđenja i pokreta. Jedan od razloga zašto ne realiziramo svoje prilike je taj što biramo pogrešne. Te prilike su možda dobre i ispravne za druge ljude (za mamu i tatu), ali nisu za nas. Vrlo često smo u izborima vođeni željama i očekivanjima drugih (ili se inatimo i idemo kontra njihovih želja i očekivanja), a ne slušamo zov svog srca i snove svoje duše. Dodajmo tome konstantan strah od pogreške (Nakon koje nikad ništa više neće biti isto!!!!!), postaje nam jasno zašto nam je često život i pokušaji da „napravimo nešto od njega“ borba i muka, a ne užitak i prepuštanje. Ako pokušamo zamisliti rijeku koja se uporno trudi teći uzvodno ili lava koji se trudi pasti travu kraj sočne srne, vidjet ćemo u istom tom krajoliku i sebe kako lovimo loptice „koje bi trebalo imati“ osjećajući se iscrpljenim od Života.

Možda ponekad i vidimo loptice. Možda čak i možemo vidjeti onu koja šapće naše ime. Tad je dovoljno posegnuti za njom i proglasiti je svojom. Djeluje kao mačji kašalj nakon ona prva dva jarka kroz koja smo se nekako provukli. I tu konačno izranja glavni uzrok naših propuštenih prilika. A to je Strah. Strah koji prerasta u Paniku. Što ako pogriješim? Što ako loptice uopće nema? Što ako samo umišljam da je to moja loptica? Što ako ispružim ruku a ona samo proleti kroz moje prste? Što ako, što ako... Toliko je lakše ne pokušati ili odglumiti da je ne vidim, nego se sav ispružiti, baciti se za njom sa svim svojim željama, nadanjima, osjećajima... i onda izgubiti. Što ako i uspijem uloviti lopticu, a onda time razočaram sve ljude oko sebe? Ljude do čijeg mišljenja mi je stalo? Mogu li preživjeti samo s lopticom? Ili mi se više isplati „prodati“ je kako ne bih ostala sama? I konačno, što ako uspijem? I što ako, zajedno sa svojim uspjehom, budem prihvaćena od svojih najbližih? Što ako Život stvarno može biti lagan? Ako može biti užitak? Što ako je moguće teći svojim tokom i ne ulagati trud biti ono što bih trebala biti? Kako da živim u svijetu mogućnosti znajući da sam zadnjih 35 godina ni ne znajući živjela unutar Matrixa gdje su mi jedine rešetke bile one koje sam si sama postavila.

Nekad je možda lakše živjeti u neznanju nego suočiti se s istinom. Da sam JA kreator života kakvog danas živim. I da samo JA mogu biti kreator života kakvog si želim živjeti.

Mogu li ja to?

Vidjeti. Prepoznati. Uzeti za sebe.

14/01/2015

Tko sam ja?

Većina nas na ovo će pitanje odgovoriti kraćom ili dužom autobiografijom, popraćenom s još nekoliko natuknica o našim osobinama, navikama i interesima. Međutim, kad kažem da imam 35 godina, volim filmove i knjige, ne volim kućanske poslove i želja mi je imati kućnog ljubimca, koliko sam zapravo rekla o sebi? Kad spojim sve što znam o sebi, bilo da se radi o onome što pokazujem da jesam, o onome čega se sramim što jesam pa skrivam, ili o onome što se ni ne usuđujem ponadati da jesam, je li to cijela slika? Jesam li to ja? I ako jesam, zašto se onda svako toliko iznenadim sama sobom kad vidim za što sve (ni)sam sposobna?

Jednom davno bijaše knjiga. Knjiga je bila puna priča, puna prekrasnih poglavlja, odjeljaka, rečenica, riječi i slova. Nisu na prvi pogled sve priče izgledale kao da pripadaju toj knjizi. Poneka je izgledala kao da dolazi iz neke skroz drugačije knjige. Neka su poglavlja bila nelogično posložena, pa je na primjer treće poglavlje bilo zapisano poslije sedmog. Odjeljci su bili različito formatirani, neki su bili uvučeni, neki su imali velike razmake između redaka, neki ih uopće nisu imali pa su reci izgledali kao da tvore neke sasvim nove retke. Rečenice su bile sasvim pomaknute. Ne samo da nisu nužno započinjale velikim slovom, neke čak nisu uopće ni započinjale već su odmah završavale. Neke su pak išle tako daleko da su bile napisane naopako pa su se čitale s desna na lijevo. Bilo je riječi koje su bile nečitljive ili neizgovorljive. Neke su riječi bile napisane po margini, kao da ih je tu netko naknadno dopisao. Slova su bila različitih veličina, boja i oblika. Neka su izgledala kao da su ručno napisana. A neka su slova bila razbacana po više redova pa ih je trebalo jako pažljivo čitati kako se ne bi izgubila nit.

Ali nit je bila tamo. Nit koja je povezivala sva ta slova, riječi, rečenice, odjeljke, poglavlja i priče u jednu prekrasnu knjigu. Koja je imala smisla.

Barem je prekrasna bila dok nije došla u tiskaru. A tamo su je lektorirali, formatirali, prelomili, uredili: izbrisali suvišno, preokrenuli preokrenuto, uklopili neuklopljeno, posložili razbacano. I dobili su jednu jako urednu knjigu, školski primjer kakva knjiga treba biti. Knjiga je poslana u distribuciju, rasprodana, spakirana u omote, raspakirana iz omota, pogledana i složena na police.

Jednom prekrasna, unikatna, zanimljiva, pomalo divlja i nepredvidljiva knjiga danas stoji na polici zajedno sa svim drugim uređenim, posloženim, finim knjigama.

Tko sam ja?

Ja sam jedna Sasvim Pristojna Knjiga. Ovo je jedna od mojih stranica.

Address

Zagreb

Telephone

+385911680324

Website

facebook.com

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Sasvim Pristojna Knjiga posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Sasvim Pristojna Knjiga:

Shortcuts

Want your business to be the top-listed Business in Zagreb?